This reality is really just a fucked up dream

Sjećanje

littledreamer | 09 Jul, 2010 13:51

Nekako s proljeća uvijek se s sjetim deda Rade.On je bio kolektivni deda svima nama,djeci.Skupimo se mi ispred njegove kuće i čekamo da on izađe.Polako se trošna vrata otvaraju,kuštrava sijeda glava se pomalja iza vrata i čujemo brundavi glas
-Ah,djeco djeco.Znate, ja kad sam bio vaših godina nisam obraćao pažnju na stare ljude,a vi eto,postali ste mi stalni gosti.Ah,ta vremena!
Mi se svi nasmijemo,i počnemo u glas ga moliti da nam ispriča bar jednu priču.Ako nam ne ispriča onda ga nećemo ostaviti na miru.Graja,galama a deda Rade se samo lukavo smješka.
-De,de..šta ste se uznemirili.Imam ja za vas sokoli moji jednu priču.Priča ide unazad,u vrijeme kad sam ja bio vaših godina.
I tako dok nam on polako počinje priču,spustila se tišina na malo dvorište.U daljini se čuje huk sove.Noć se polako spušta,sunce zalazi,a nebo kao da je na vatri.Idealno veče.Deda Rade zagledan u daljinu poče svoju priču...

-Dugo je vremena prošlo otkad je Radmila otišla iz sela,započe deda priču.Sjećam se kao da je juče bilo mi djeca se skupili na prašnjavom seoskom putu i željno iščekujemo da vidimo bar nagovještaj kakvih kola.Rečeno nam je da dolazi čovjek iz inostranstva,ruku na srce taj čovjek je rođen tu,u našem selu,ali izbjegao za vrijeme teških godina.Sada se vraća,ima ženu i dijete.Djeca ko djeca,čekali smo na putu od ranog jutra, s prvim pijetlovima smo izašli na put i poredali se,nestrplivo čekajući ta kola.Prođe podne,nema nikog.Mi onako iscrpljeni i gladni pođosmo kućama svojim,kad mali Stanko reče:
-Eno kola!!!
Mi svi potrčasmo u pravcu kom nam pokaza.Uzbuđeni riješismo da se trkamo,ko će prije stići.Normalno,najstariji,Voja,prvi stiže.Kad smo i mi stigli imali smo šta i vidjeti.Kola!!Pa to je bilo nešto što niko od nas iz sela vidio nije.Mercedes,kasnije su nam rekli vlasnici.MI onako zadivljeni sjajom i veličinom kola tek kasnije smo vidjeli da neko izlazi iz njih.Podebeli čovjek,ćelav i s velikim crnim brkovima.Nosio je naočale.Kad nas je vidio,skide naočale i nasmiješi se.Mada je nama više ličilo na keženje.Vidjeli smo njegove žute zube i cigaru u lijevom uglu usta.Mi se svi pomakosmo korak unazad,mali Voja se sakri iza mene,ponekad provirijući iza mene.Čovjek se okrenu od nas i otvori vrata auta da izađe još neko.Izašla je žena.Mršava,visoka i koščata.Plave kose i nekih ukočenih pokreta ruku.POgleda nas,mi ionako već preplašeni debelim čovjekom mislili smo da je ovo neka od onih ledenih vještica,sli ubrzo smo se otopili.Pogledala nas je i svojim smeđim toplim očima nasmiješila nam se.Pokazala je savršen red bijelih zuba.Bili smo zasljepljeni.Na kraju i ona se okrenu od nas i krenu prema autu da pomogne nekom da izađe.Tek tad smo ostali bez riječi.Iz auta je izašla djevojčica naših godina,ali kako se ona razlikovala od djevojčica iz našeg sela.Ova je bila obučena u neku lepršavu haljinu,imala je čipku,a tek boja.To je nešto što se kod nas rijetko viđalo:Haljina je bila svijetlija od crvene,ali nije bila crvena.Kasnije nam je rekla da je to neka pink boja.Mi svi zinuli u čudu,nikad u životu čuli za takvu riječ.Djevojčica nije bila nalik ni na mamu ni na tatu.Jednom riječju za nas neuke seljake bila je prelijepa već tad kao mala djevojčica.Svi mi dječaci smo je obožavali.Ljubili smo tlo po kojem hoda.Ispočetka bili smo stidljivi i nismo znali kako da je pozovemo da se igra sa nama,ali jednog dana kad smo se igrali ispred njene kuće,što smo često radili otkad se doselila,ona nam je sama prišla.Mi onako zatečeni samo smo buljili u nju.Ona nam je polako i samouvjereno prišla i predstavila se.
-Ja sam Radmila. -reče nam ona onako s visoka.
Mi smo i dalje samo nijemo gledali u nju.Ona nam nestrpljivo reče:
-Imate li vi jezike?Nemate?Pa dobro onda.-i kako to reče priđe Voji i upita ga:
-Kako se ti zoveš?
Voja onako jadan zbunjen promuca samo slabašno Voja.Ona samo klimnu glavom i priđe Ratku te mu postavi isto što i Voji.I tako redom,Prilazila nam je svima redom i sviju nas pitala za naša imena.Naposljetku dođoh i ja na red.Ja joj glasno rekoh Rade,a ovi moji se svi nasmijaše na to,pa sam pocrvenio ko paprika.I od tog dana Radmila postade službeni član našeg društva.Sa njom nikad nisi znao na čemu si.Voljela je biti glavna,a teško da si mogao biti glavni u grupi punoj dječaka,ali uspjevala je nekako.Možda zato što smo svi bili očarani njom,i njenom tzv. veličinom.Imala je obrazovanje nešto što ni neki stariji u selu nisu imali.Dječaci su bili zaljubljeni u nju,a djevojčice je nisu baš voljele.Uglavnom se družila sa nama.Znala je izmisliti sjajne igre.Uživali smo u našim malim smicalicama dokle god smo nju priznavali za vođu.Nije nam to puno smetalo,jer dok god je ona s nama ništa drugo nije bitno.

Prođe par godina.Više nismo bili djeca.Sad smo bili odrasli kako smo voljeli govoriti.Mi,dečki počeli smo se brijati,pa nam je to dalo nekakv osjećaj važnosti,sad smo bili pravi muškarci.Ah,kako bi nam bilo bolje da smo zauvijek ostali djeca,ali tad nismo ni htjeli čuti za tako nešto.Što se tiče Radmile,odrasla je i ona zajedno s nama.Pretvorila se u djevojku.Više nije dane provodila s nama.Nije više bila u našoj grupici.Sad se ponašala kao da nas ne pozna.Boljelo je to.Kad bi nas vidjela okrenula bi glavu od nas.Ako smo kao djeca bili ''zaljubljeni'' u nju,sad smo postali opsjednuti.Činilo nam se da u selu nema ljepše,zgodnije,pametnije i zabavnije cure od Radmile.Ona svjesna svoje ljepote, poče još više da se dotjeruje,da zabacuje kosom kad prođe kraj nas a mi bismo samo uzdisali za njom.Niko nije znao kako da joj priđe.Postala je hladna i rezervisana.Jednog dana u selo dođe stariji Vojin brat.Srećko je imao 20 godina,mi smo ga gledali s dječijim obožavanjem.Imao je brkove.Bio je visok,plećat i nosio se nekako kicoški.Ipak živio je u u gradu.Uvijek nam je davao neke savjete u vezi djevojaka,a mi bi se smijali kad bi nam pričao o gradskim curama.Srećko nam je bio idol.Znao je puno više od nas,i uvijek bi nam davao savjete.Bio nam je poput starješine.Ubrzo sve cure počeše uzdisati za Srećkom.Bio je on lijep momak,a pošto je bio svjestan toga počeo se prsiti poput kakovog pjetlića.BIlo nam je to urnebesno smiješno,sve dok jednog dana dok smo se mi smijali nekim Srećkovima šalama,prođe Radmila kraj nas.Nije nas ni pogledala,ali je pogledala u pravcu Srećka.Srećko joj namignu,a ona oštro okrenu glavu.I tako i Srećko upozna ljepoticu našeg sela.Samo što je on imao više sreće u osvajanju njenog srca nego mi.Zbog toga smo mu zavidjeli.Vidjeli bi njih dvoje kako šetaju smiju se,i zaljubljeno gledaju jedno drugo.Radmilini roditelji nisu odobravali Srećka,no njoj to nije bilo važno.Znala je biti tvrdoglava kad je nešto htjela.Ona i Srećko stalno su bili zajedno.Svi su već mislili da će se uzeti,ali nije to Srećku bilo na umu.Postalo mu je već dosadno,htio se vratiti u grad,ali kako to reći Radmili.Kad joj je pokušao reći da ide,ona je napravila scenu.Vrištala je i galamila,a na kraju bacila se u histeričan plač.Srećko oanko izbezumljen nije znao šta da uradi,samo se pokupio i otišao.A Radmila slomljenog srca ispočetka nije izlazila nikuda.Ljubomorne djevojke su govorile da neće da izađe zato što ju je otac isprebijao zbog neposlušnosti,ali mi smo znali da to nije istina.Nije htjela da izađe od sramote.Bila je ponosna,i nije htjela da je iko vidi slomljenu.Ubrzo poslije toga odselila se sa roditeljima u grad.Selo nije mnogo žalilo,nisu bili baš omiljeni u selu.I tako mi dečki ostadosmo bez našeg vođe,pomalo utučeni,misleći da je nikad nećemo zaboraviti.Ubrzo se pokazalo da nismo znali kakva su mlada srca.Nestala je Radmila iz naših mladih srca,i iz naših misli.Postala je sjećanje na djetinjstvo.Dok sam bio mlađi kad god bih vidio djevojku u pink haljini pomislio bih na Radmilu!

I tako deda Rade završi svoju priču,a mi djeca onako pospani počesmo se rastezati i zijevati.Noć je već uveliko pala.Napolju je bilo svježe.U daljini se čulo zavijanje pasa.Na nebu se sjajio mjesec i zvijezde oko njega.Polako smo svi krenuli svojim kućama usput derući se i smijući se.Deda Rade je još ostao na trijemu zagledan u daljinu pušeći lulu....